Širenjem industrije u Sarajevu šezdesetih i sedamdesetih godina, zagađenje zraka višestruko je premašilo dopuštene vrijednosti sa mogućnošću teških posljedica. Na inicijativu gradskih vlasti donesena je odluka da se uvede korištenje prirodnog gasa u Bosni i Hercegovini s ciljem poboljšanja kvalitete zraka. Kako u Bosni i Hercegovini nisu otkrivena nalazišta prirodnog gasa, odlučeno je da se vrši uvoz ovog energenta iz Ruske Federacije.
Prvi potrošač prirodnog gasa bila je Energoinvestova Fabrika glinice Birač u Zvorniku 1979. godine. Iste godine završena je izgradnja gasovoda Zvornik-Sarajevo, te je i Sarajevo priključeno na gasovodnu mrežu. Projekat magistralnog gasovoda od Batajnice do Sarajeva kao i distributivnu mrežu u gradu finansirala je Svjetska banka. Nakon toga, 1983. godine izgrađen je gasovod od Semizovca do Zenice, te je i Željezara Zenica u svojim pogonima počela koristiti prirodni gas.
Put prirodnog gasa, od velikih nalazišta zemnog gasa u dalekom Sibiru na sjeveru Rusije do krajnjih korisnika, dug je oko 5.000 kilometara, a prolazi kroz Ukrajinu, Mađarsku i susjednu Srbiju, a u Bosnu i Hercegovinu ulazi u mjestu Šepak kod Zvornika.
Uredba o organizaciji i regulaciji sektora gasne privrede u Federaciji BiH